Vojislav Ilić – Mlađi
VOJNIČKO PISMO
Očajnička bitka… Krv… Oružja zveka…
Pokliči… Plutoni… Urnebesna jeka…
U topovskom ognju brda i planine
razrivene plamte. Nad hladne trupine
pobijenih konja, mrtvih vitezova
dok, s krikom, doleću jata gavranova,
i krvavo sunce dok zahodu beži,
tamo, na redutu, međ’ hrpom mrtvaca,
s obrazom na pušci, jedan junak leži.
Pogođen u srce zrnom iz šrapnela,
leži bled, osmehnut, krvava odela,
a vojničko pismo još nepročitano
jednim mu krajičkom viri iz šinjela.
—
“Milo moje dete”, – piše sinu mati –
“piši nam, da l’ borbe neprestance traju.
Ovamo se čuje da će rat prestati,
i da ćete, opet, doći rodnom kraju.
Ja na tebe, tužna, mislim neprestano,
i Gospoda molim, i jutro i veče,
da se vratiš majci, materina hrano,
i da mi te pismo u zdravlju zateče.
Oca više nemaš, dete moje slatko.
onomad, na prečac, u povratku s polja
na putu je pao… Bolov’o je kratko…
Juče je pogreben… Šta ćeš… Božja volja.
Berba će početi čim Krstovdan mine.
Vinograd nam pon’o k’o nikad do sada.
Ti ćeš dotle stići. Dok ne dođeš, sine,
nećemo ga brati… Neka!… Ima kada…
Dođi, ali časno uzdignutog čela,
da te mogu s dikom mojim sinom zvati.
Pozdravi svu momčad iz našega sela,
pa ostan’ mi zdravo! S Bogom!… Tvoja mati…”
Zatim dve-tri vrste rukom dobre žene:
“Kad će se, o Bože, svršit’ vojna ova!?
Kako si sa zdravljem? Sećaš li se mene
i dečice naše i domaćeg krova?
Deca su nam zlatna. Njih sad mama ljubi,
Tata je daleko… Težak život vodi…
Dođi, tata, dođi!… Radi niču zubi.
Jova uči. Mića počinje da hodi.
Uveče, zamišljen, kroz prozore viri
u Bogine sveće koje nebo krase,
i ustima malim dugo u njih piri,
začuđen u srdit, što se ne ugase!
Naš bostan, na bregu, visoko nad selom,
Lagano dozreva’ dok zrikavci zriču,
a u žitu zlatnom, za žetvu sazrelom.
prepelice tako slatko pućpuriču!
Za obed, redovno, teška srca sedam,
jer ne vidim tebe… To tišti k’o rana.
Kad god voz vojnički s prozora ugledam,
ja pomislim: ti si… Pozdrav… Tvoja Ana.”
Najzad, drugu stranu, sve do dna, zahvata
rukopis detinjski, iz ogromnih slova:
“Ljutim se na tebe, što ne dođeš tata!
Pozdravlja te mnogo i voli – tvoj Jova…”
—
A tamo daleko, na ograšju tavnom,
dok pukovi kliču pod trobojkom slavnom,
i krvavo sunce dok zahodu beži,
na redutu tvrdom, međ’ hrpom mrtvaca,
s obrazom na pušci, jedan junak leži.
Pogođen u srce zrnom iz šrapnela,
leži bled, osmehnut, krvava odela,
a vojničko pismo još nepročitano
jednim mu krajičkom viri iz šinjela.