Prvi vesnici proleća mogli su se videti u Srbiji najranije u februaru, ali su ove 2018. znatno poranili i to na Badnje jutro u šumadijskom selu Badnjevac.
U Šumadiji ove zime nije bilo mnogo snega, a temperature iznad proseka za mesec januar omogućile su visibabama da promole svoje bele glavice.
Visibabe su u našem narodu dobro poznate od davnina, samonikle su na celom Balkanu, stoga je verovatno i ime nastalo u vreme naseljavanja slovenskih naroda. Naš čuveni botaničar, Josif Pančić, uveo je visibabe među Dloru Kneževine Srbije. Smatra se da simbolišu nadu u bolje sutra, upornost i nepokolebljivu vernost, te se za rukohvat visibaba iz bašte držalo kao za srdačan dar. U našoj tradiciji često su brane u prirodi zbog svojevrsnog rituala u susret proleću.
S druge strane, poreklo i značenje njenog imena i kod drugih naroda najčešće je očigledno. Tako je npr. u ruskom jeziku poznata kao „padsnježnik“, kod Slovaka kao „snježenka“, Bugari i Makedonci je zovu „kokiče“ (mala koka), Turci „kardeljen“ ( „ono što se probija iz snega“), Englezi „snoudrop“ (snežna kapljica), dok svoj stručni naziv Galanthus ili „mlečni cvet“ duguje švedskom naučniku Lineu. U starim folklornim verovanjima Britanaca visibabe važe za biljke koje ne treba brati, još manje unositi u kuću, jer se smatralo da, s obzirom da rastu blizu tla, više pripadaju podzemnom svetu, tj. svetu mrtvih, nego li ovozemaljskom, te onaj koji se ogluši o ovo upozorenje može naneti veliku nesreću svom domu, pa čak izazvati i smrt ukućana.
Kao i većina ukrasnih biljaka i visibaba je u nekoj meri otrovna, ali do trovanja može doći samo unosom dovoljne količine toksina. Treba, doduše, decu držati na oku za vreme boravka napolju, ako u blizini raste otrovno biljke.