Prvi poznati kovani novac nastao je u 7. veku pre naše ere u grčkim kolonijama Lidiji ili Frigiji (današnjoj Turskoj), a dvadeset vekova kasnije prvi kovani novac iskovan je i u Srbiji za vreme Nemanjića.
Ta tradicija se, sa izvesnim prekidima, neguje sve do danas. Novac je, poput zastave, bio glavno obeležje jedne države i dokaz njenog suvereniteta, a u vreme Nemanjića srpska država je, preko svoje monetarne politike, zauzimala veoma ugledno mesto.
Počeci kovanog novca u Srbiji vezuju se za kralja Radoslava, sina Stefana Prvovenčanog, i njegove srebrne i bakarne traheje koji se datiraju u period oko 1230. godine.

Radoslavljevi novčići bili su izraz vladareve duhove i političke povezanosti sa grčkim (i vizantijskim) svetom, tačnije bili su pod uticajem savremenog epirskog kovanja Teodora Anđela, vladara Epira i Soluna i Radoslavljevog tasta.
Bili su neravnog, čankastog oblika, sa likom arhanđela Mihaila na jednoj strani i predstavom Hrista ili Bogorodice kako kruniše vladara na drugoj strani. Natpis je na grčkom jeziku, sa istim legendama kao i u Solunskom carstvu tog perioda.
Dvanaestak novčića preživelih iz tog vremena izrađeno je od elektruma (mešavine srebra i zlata) ostali su bakarni.

Radoslavljevi traheji kovani su u tvornici novca u tvrđavi Ras u kojoj je pronađen i očuvan ceo postupak izrade novca, što je jedinstven nalaz u Evropi; ni vizantijski novac nema sačuvan ostatak celog procesa.
Pre nego što se novac kuje, on se izliva u kružne šipke, seče se na deblje pločice pa se one potom tanje i na kraju se na njih urezuju predstave. U Rasu su pronađeni poluotkovani bakarni primerci, neistanjene pločice i slitci.
Posle Radoslava nastaje period od četrdesetak godina kad se novac u Srbiji nije kovao (za vladavine Dragutinove braće Vladislava i Uroša), odnosno ne postoje materijalni dokazi za to.
Prvi sledeći poznati novac izašao je 1276. iz kovnice Brskovo (u dolini Tare kod Mojkovca), u vreme kralja Dragutina, Radoslavljevog bratanca. To je bio prvi srpski dinar, rađen po uzoru na venecijanski groš.

Groš je bio monterani suveren na celokupnom sredozemnom tržištu, sve vreme se veoma vodilo računa o njegovoj težini, kvalitetu i sastavu materijala, a kralj Dragutin je kovao baš po uzoru na njega jer je srpska država veoma napredovala u to vreme: Sasi su krajem 13. veka otvorili Rudnik (severozapadno od Kragujevca) odakle su počele da se vade velike količine srebra i bilo je prirodno da se kralj veže za najjaču monetu u tom trenutku.
Jedan od najranijih primeraka Dragutinovog novca je dinar sa zastavom koju Sv. Stefan (zaštitnik prestola Nemanjića) predaje vladaru (bez krune).
Postepeno je zastava zamenjena krstom a gologlavi vladar krunisanim; taj „krstati groš“ kovan je od 1310. sve do Dušana.
Kada je Dragutin 1282. predao srpski presto bratu Milutinu, navodno zbog pada s konja, nastavio je da vlada teritorijom od Rudnika do Trebinja.
U prvoj deceniji 14. veka tako su uspostavljena su dva monetarna sistema u državi, za dvojicu Nemanjića: Milutin je u Brskovu kovao „krstati“ groš a Dragutin u Rudniku svoj dinar.
Dragutinov „rudarski dinar“ ne samo da je bio veće finoće i težine od Milutinovog brskovskog, već je uneo i ikonografske novine: na njemu je predstavljen stojeći kralj Dragutin, bez vladarske titule, koga određuje samo dinastičko ime u legendi, prvi put ispisanoj ćiriličkim pismom.
Oko tri decenije su Milutin i Dragutin uporedo kovali novac. Kovan je u velikim količinama i bio je vrlo rasprostranjen. Primerci su pronađeni na širokoj teritoriji od obala Mediterana do dalekih obala Crnog mora.
U tom trenutku novac nije bio toliko u upotrebi u domaćoj privredi, nije cirkulisao između sela i gradova u Srbiji, već je kovan radi spoljašnje trgovine i preko Dubrovnika i Kotora odlazio je u Veneciju.
Zanimljiv je podatak da je 1305. Miluntinov novac potpuno preplavio monetarno tržište grada Bolonje, istisnuvši njihovu valutu. Trgovalo se srpskim novcem sve dok bolonjska vlast nije reagovala i vratila sopstveni novac u svoje ruke.

Prve emisije brskovskog novca bile su po kvalitetu ravne venecijanskom grošu. Ima podataka da su bile i vrednije tj. imale malo veću težinu od venecijanskog. Sve dok je srpski novac Dragutina i Milutina imao te karakteristike, Venecija ga je rado primala.
No, kad je došlo do pada njegove vrednosti, doduše minimalnog, i na težini i na kvalitetu kovine, Venecija je zaustavila njegov prijem. U to vreme, Dante Aligijeri u 6. krugu Raja svoje „Božanstvene komedije“ (1308-20) piše sledeće stihove:
„… i onaj iz Norveške i Portugala/ tu će se zret, i taj kom Raška služi/ što u zlo viđe žig mletskog metala“ (XIX pevanje, stih 139-141).
Ne zna se tačno na kog je kralja Raške Dante mislio, ali neki istoričari su skloniji ideji da je reč o Milutinu. Bilo kako bilo, činjenica da je naš vladar pomenut u Raju a ne u Paklu (kako pogrešno tvrde neki izvori) već je dokaz da se ne radi o falsifikovanom novcu (takođe jedna od zabluda) već mu je Dante zamerio što je pravio novac po venecijanskom uzoru, ali ga je pravio loše.
Uostalom, raški kralj uopšte nije u lošem društvu; u Šestom krugu Raja (namenjenom dušama pravednika) našli su se i David, Konstantin, Karlo Veliki, Trajan, prorok Jezekilj…
Najsjajniji period u kovanju Nemanjića bio je za vreme kralja, potom cara Dušana. Ogromne količine njegovog novca kuju četiri kovnice: Brskovo, Novo Brdo, Rudnik i Kotor.
Dušanov novac bio je vrhunac našeg novčarstva u tehničkom, umetničkom i numizmatičkom pogledu.
To se naročito odnosi na krunidbeni dinar, koji je izdat povodom Dušanovog krunisanja za cara u Skoplju 1346. godine. Taj novac bio je mnogo više od običnog platežnog sredstva, predstavljao je odraz jedne ideologije i slao neskrivenu političku poruku.

Naime, Dušan se samoproglasio za cara Srba i Grka, bez dozvole vizantijskog cara i vizantijskog patrijarha i preko novca je sve vreme pokazivao svoj suverenitet i legitimitet svoje titule. Na krunidbenom dinaru predstavio je, vrlo smelo, sebe u odeždi vizantijskih careva, dok mu dva anđela na glavu stavljaju krunu vizantijskog tipa, dakle on dobija vlast direktno od Boga (što je tada bilo dozvoljeno samo vizantijskim carevima koji su smatrani božanskim izaslanicima na zemlji), veličajući sebe kao vizantijskog vasilevsa i moć svoje nove Carevine.
Dušan se na novcu potpisuje kao Rex Rascie Stef. imp. Romanie – Stefan kralj Raške car Vizantije – iz čega je nedvosmisleno jasno šta je želeo drugima da poruči.
Naš novac je imao prilično veliku vrednost u odnosu na region. Sve vreme smo kovali sopstvenim resursima, što govori i o velikom bogatstvu države i vladara.
Kurs:
1294. godine za 1 venecijanski groš dobili biste 1,14 srpskih dinara
1303. 1:1,11
1333. 1:1,25
1336. 1:1,5
1341. 1:1,45
Posle gašenja dinastije Nemanjića 1371. oblasni gospodari nastavili su da kuju novac ali on nikada više nije dostigao ni cirkulaciju koju je imao za vreme Dušana niti taj kvalitet i rasprostranjenost.
Autor: Miona Kovačević
(Stručni saradnik na tekstu: Vesna Radić, muzejski savetnik Narodnog muzeja u Beogradu)
Izvor: Blic, Rasen