Da istoriju pišu pobednici dokazuje još jedna mnogima nepoznata činjenica iz našeg srednjeg veka. U pitanju je bitka na Kosovu iz 1369. godine koja se vodila između stare raške vlastele i nove srpske vlastele, dakle tačno dve decenije pre velikog Kosovskog boja 1389. Njen razlog seže u još dalju prošlost, kada je Srbija bila najmoćnija u svojoj istoriji…
Još je kralj Dušan, dok nije proglašen za cara, pored stare raške vlastele koju je imao na dvoru a koja je poticala od vladavine Stefana Dečanskog, formirao novu vlastelu i to od članova svoje porodice i porodice svoje supruge – bugarske princeze Jelene. Tako su titule despota dobili Simeon (carev polubrat), Jovan Asen (caričin brat) i još 22 novostvorena srpska velikaša. Osim titula njima su dodeljene i određene oblasti u carstvu, a staleška razlika u odnosu na staru vlastelu pretila je još tada da se pretvori u sukob koji će započeti propast srpskog carstva.
Snažna ličnost cara Dušana uspevala je da netrpeljivost među vlastelom održava da ne bukne, no nakon njegove smrti 20. decembra 1355. novostvorena vlastela koja je imala ogromne posede po Grčkoj počela je odmah da otkazuje poslušnost, da otcepljuje svoje posede od Srbije, a jedini element na koji se prestolonaslednik Uroš mogao osloniti bila je stara raška vlastela. Uz Uroša čak više nije bila ni njegova mati, carica Jelena, koja je požurila da ujaše u Ser i stavi ovu oblast pod svoju kontrolu.
Bitka na Kosovu 1369. godine je bila bitka između starog srpskog plemstva iz Raške i novog plemstva koje je držalo novoosvojene južne oblasti Dušanovog carstva, gde su se najviše isticala braća Mrnjavčević.
[caption id=”attachment_41141″ align=”aligncenter” width=”640″] Grb dinastije Mrnjavčević odn. njihovog Prilepskog kraljevstva (na teritoriji današnje Makedonije) u okviru Srpskog carstva/Foto: wikipedia.org[/caption]
Kod tvrdog grada Zvečana, koji je držao Nikola Altomanović (potomak stare raške vlastele iz doba Stefana Dečanskog) došlo je do obračuna između dve sukobljene vojske u borbi za Dušanovo nasleđe. Sa jedne strane bili su braća Mrnjavčević, a sa druge car Uroš, knez Lazar Hrebeljanović (koji je u to vreme bio stavilac na dvoru Nemanjića) i pomenuti Nikola Altomanović.
Vukašin je sa sobom doveo brojnu i dobro izvežbanu, ali i bogatu plaćenu armiju koja je znala da ratuje. S druge strane vojska Lazara Hrebeljanovića sastojala se uglavnom od prisilno mobilisanih, slabo naoružanih i preplašenih sebara i Lazarevih rođaka i zetova. Tada jedva punoletan ali veoma moćan vojskovođa Nikola Altomanović odazvao se Lazarevom pozivu misleći da će tako i sam povratiti davno izgubljene teritorije svog oca, velikog župana Altomana.
Kada je Lazar na Kosovu video da je vojska braće Mrnjavčević mnogo jača i spremnija za boj, odlučio je da se povuče i da cara Uroša i župana Nikolu ostavi na milost i nemilost. Od svoje vojske izvukao je ono što je iole vredelo dok je deo iste jednostavno ostavio. U tom momentu mu se učinilo da je karijera Nikole Altomanovića završena i da će poginuti na Kosovu, a da će Lazar lično imati koristi od novih teritorija koje su pred njim.
[caption id=”attachment_41147″ align=”aligncenter” width=”722″] Srpski srednjovekovni grad Zvečan kod kog se odigrala bitka/ Foto: wikipedia.org[/caption]
Međutim, pukom srećom Nikola je uspeo da preživi boj. Nakon bitke o županu Nikoli se dugo ništa nije čulo pa se može pretpostaviti da je bio ranjen i da se u nekom od svojih zamaka lečio. Za to vreme, od njega se otcepljuje deo njegove vlastele. Ovu priliku prvi je iskoristio Lazar Hrebeljanović oduzevši od Nikolinih teritoriju Rudnik, koji je nesumnjivo najbogatije mesto koje je ovaj držao.
OSVETA JE SPREMANA DUGO I TEMELjNO… KNEZ LAZAR JU JE PREŽIVEO SAMO PUKOM SREĆOM!
Izdaja kneza Lazara bila je najgora po sudbinu cara Uroša Nemanjića. Njega je živog zarobio Vukašin Mrnjavčević, a svoga sina Marka (Kraljevića) proglasio za “mladoga kralja”, odnosno za svoga naslednika. Time je praktično ustanovljena vladarska dinastija Mrnjavčevića u Srbiji, a Nemanjićka ugušena i uskoro ugašena.
Nikola Altomanović uspeo je da već sa svoje 23 godine postane toliko moćan da zavlada Dubrovnikom, pred njim je već ustuknuo i bosanski ban Tvrtko, a spremao se i za osvetu svima onima koji su ga izdali na Kosovu 1369. Na prvom mestu to je bio Lazar Hrebeljanović koji ga je ostavio da se sam nosi na celokupnom vojskom Vukašina Mrnjavčevića iako se odazvao Lazarevom pozivu da zajednički ratuju.
Međutim, Srbiji su zapretili Turci. Kod reke Marice na Črnomenu Vukašinova i Uglješina vojska je doživela težak masakr u sudaru sa delovima turske armije (26. septembra 1371. godine). U ovoj bici oba brata – Uglješa i Vukašin su nestali, a ostalo je potpuno nepoznato kako su stradali.
Upravo ova bitka je označila i kraj Srpskog carstva. Smrt Mrnjavčevića je time otvorila mogućnost novog prestrojavanja postojećih snaga u Srbiji. U otimanju Vukašinovih teritorija naročito se istakao Lazar Hrebeljanović koji je uzeo Prištinu i Novo Brdo. Nedugo potom car Uroš je i umro, a kao mogući datum pominje se 2. ili 4. decembar 1371. godine.
Nakon Vukašinove smrti, najjači u Srbiji su bili župan Nikola Altomanović, Lazar Hrebeljanović i braća Balšić koja su delovala u primorju. Bilo je pitanje ko će zavladati Srbijom – nepromišljen i osion župan Altomanović ili mudar i proračunat Lazar Hrebeljanović.
1372. godine dolazi do ponovnog susreta između župana Altomanovića i Lazara Hrebeljanovića. Inicijator je bio župan Altomanović koji je uputio svoga glasnika Hrebeljanoviću i zatražio da se njih dvojica sastanu na nekom neutralnom mestu gde bi svoje nesporazume izgladili. Razlog je bio i ono izdajstvo Lazarevo tj. napuštanje Altomanovića i cara Uroša na Kosovu, kao i to što je Lazar odmah nakon boja oteo Rudnik Altomanoviću.
Uslov Altomanovićev je bio da se sastanu nenaoružani, da svaki od njih uz sebe ima samo pet ljudi i da župan, kao nadmoćniji, odabere neko neutralno mesto.
[caption id=”attachment_41151″ align=”aligncenter” width=”720″] Ilustracija Đukić Goran Gorski za Politikin zabavnik[/caption]
Ipak, dobro poznavajući ljudske naravi stariji i iskusan Lazar nije verovao mladom Nikoli i predosećao je da se radi o klopci. Poveo je tajno veću grupu svojih vojnika da u slučaju nužde priteknu u pomoć. Čini se da je Lazar očekivao da će i župan Nikola uraditi nešto slično i da bi moglo doći do direktnog sukoba.
Da se radi o klopci Lazar je sasvim dobro procenio, ali način na koji je ona izvedena iznenadila je i njega!
Kako je bilo zimsko vreme to je sva okolina bila prekrivena smetovima snega i tu je okolnost župan odlučio da iskoristi. Kada je odredio mesto sastanka, župan je na njega prethodno poslao svoje ljude koji su pod panjeve drveća koji su se tamo nalazili odneli oružje, a zatim sve to zatrpali tankim slojem snega. Svi tragovi su pažljivo uklonjeni.
Dolazeći na mesto sastanka Lazar nije mogao da primeti bilo šta što bi moglo kod njega da izazove sumnju jer tragova na snegu nije bilo. Na prvi je pogled izgledalo da župan zaista želi da pregovara. Lazar se verovatno pravdao za svoje izdajstvo pokušavajući da na neki način umiri župana i da postigne kakvo-takvo pomirenje. Župan je postepeno padao u vatru i u jednom momentu njegovi ljudi pritrčali su onim mestima gde je oružje bilo sakriveno, iskopali ga iz snega i navalili na Lazara i njegove ljude.
Kako mu je neko od ljudi doturio nož to je župan odmah navalio na Lazara želeći da mu se lično osveti za sve. Udario ga je iz sve snage nožem u grudi i Lazar je pao na zemlju sav obliven krvlju.
Udarac koji je Lazaru zadao nožem župan Altomanović bio je dobro odmeren i za ovoga bi bio sigurno smrtonosan da oštrica noža nije udarila u zlatni krst koji je ovaj nosio oko vrata. Nož je skliznuo niz krst, apsorbovao glavnu snagu udarca i sečivo je skliznulo pored nanoseći ovome tešku ranu koja ipak nije bila smrtonosna. Lazar se potom pritajio i pravio mrtvim. Lazarev paž koji je nešto dalje čuvao konje spasao je Lazara tako što mu je doveo konja, te su pobegli na vreme dok su župan i njegovi ljudi hitali da se obračunaju sa ostalim Lazarevim ljudima misleći da je Lazar mrtav.
[caption id=”attachment_41153″ align=”aligncenter” width=”720″] Ilustracija Politikin zabavnik[/caption]
Krajnji rezultat ovoga sastanka i pokušaja županove osvete biće kasnije za njega kobne. Lazar je uspeo da pobegne od pogibije, ali je bio teško ranjen tako da je jedno vreme bolovao i nije se znalo da li će preživeti. Tu priliku je iskoristio župan i odmah povratio Rudnik koji mu je Lazar oduzeo.
Iako je Lazar tada bio bliži propasti nego ikad, županova opsesija Dubrovnikom odvratila ga je od dalje akcije prema Hrebeljanoviću. To mu je bila prva greška.
Nedugo godina potom knez Lazar je svojevoljno postao vazal ugarskog kralja Ludviga I, da bi njih dvojica sa bosanskim banom Tvrtkom sklopili savez protiv mladog Nikole Altomanovića. Udružili su vojske i krenuli iznenada. Altomanović se sakrio u Užički grad koji je vrlo brzo opkoljen od strane kneza Lazara. Iako je ovo bio jedan od najbolje utvrđenih gradova u Srbiji, župan Nikola je ipak zarobljen.
Lazar Hrebeljanović se i ovde pokazao kao vrlo promućuran političar – pošto nije želeo da rizikuje svoj glas smotrenog političara i naredi županovo oslepljivanje to je poverio njegovom sestriću Stefanu Musiću. Tako je ovaj politički okršaj dobio svoj epilog i svoga pobednika.
[caption id=”attachment_41149″ align=”aligncenter” width=”768″] Užički grad/Foto: wikipedia.org[/caption]
Župan Nikola Altomanović iako oslepljen nije odmah umro već je živeo još dugi niz godina nadživevši sve svoje protivnike pa i samog Lazara nakon 1389. Lazar Hrebeljanović mu je u okviru svoje oblasti dodelio jedan deo teritorije koji je bio dovoljan da se župan izdržava. Istovremeno ostavio mu je i titulu župana, ali sigurno je da mu nije ostavio i veliku slobodu kretanja. Tako se župan spominje u jednom pismu od 7. decembra 1395. godine gde se obraća Stefanu Lazareviću (sinu kneza Lazara) i kneginji Milici gde ih moli da oni posreduju u nekom njegovom sporu sa Dubrovnikom. U to doba imao je oko pedeset godina. Nedugo potom je i umro.
Na kraju, veliki župan Nikola Altomanović nesumnjivo ostaje najsilovitiji i neponovljivi lik inače bogate srednjovekovne istorije Srbije. Za života o njemu su pričane legende, a nakon smrti još i više u potpunosti iskrivljujući ono što je stvarno bilo.
O knezu Lazaru i njegovoj sudbini dalje se zna. Narodna srpska epika obiluje stihovima o kneževoj večeri na kojoj Lazar apostrofira Miloša Obilića kao budućeg izdajnika na Kosovu. Bio to samo pesnički mit ili ne, tek potvrđeno je istorijski ko je prvi na neki način počinio izdaju na Kosovu dve decenije ranije. Koliko bismo ujedinjeni mogli lakše da se odbranimo od Turaka, da se naša vlastela međusobno nije utrkivala za prevlast i činila ovakve poteze. No, o tome danas možemo samo da nagađamo.
Piše za Opanak K. M. prema knjizi dr Željka Fajfrića “Veliki župan Nikola Altomanović”, Šid: Srbska pravoslavna zajednica, 2000.
E sve to isto se ponavlja i dalje, Srbi su sebi najveći neprijatelj nikad se neće ujediniti i složiti, to je srpsko prokletstvo uvek jedan drugome nož u ledja
Kakvim drogama se prepustio pisac ove bajke…i za koga radi ovaj “av-opanak”.
A ti nemas pojma o nasoj istoriji