Na današnji dan, 17. maja 1395. godine, u bici na Rovinama poginuo je srpski kralj Marko Mrnjavčević, boreći se kao turski vazal. Nebrojeni pripovedači i narodni pesnici oživotvorili su potom, u svojim pričama i kroz svoje pojanje, najvećeg epskog junaka ovih prostora ― Kraljevića Marka.
Od dan’ do dan’ neđeljicu dana,
Kogođ prođe drumom širokijem,
Te opazi Kraljevića Marka,
Svako misli, da tu spava Marko,
Oko njega daleko oblazi,
Jer se boji, da ga ne probudi.
Đe je sreća, tu je i nesreća,
Đe nesreća, tu i sreće ima:
A sva dobra sreća iznijela
Igumana Svetogorca Vasa
Od bijele crkve Vilindara
Sa svojijem đakom Isaijom;
Kad iguman opazio Marka,
Na đakona desnom rukom maše:
“Lakše, sinko, da ga ne probudiš,
“Jer je Marko iza sna zlovoljan,
” Pa nas može oba pogubiti.”
Gledeć’ kale kako Marko spava
Više Marka knjigu opazio,
Prema sebe knjigu proučio,
Knjiga kaže, da je mrtav Marko.
(Odlomak iz pesme “Smrt Marka Kraljevića”, Vuk Stef. Karadžić, Srpske narodne pjesme, Knjiga druga, Beč, 1845)