MOLITVA PETRA KOČIĆA: Stradao je zbog svojih ideala, a ovo je njegov vapaj nad sudbinom srpskog naroda

Molitva Petra Kočića

Petar Kočić bio je pisac srpskog nacionalnog ponosa. Ovaj na­rod­ni tri­bun i ne­žni li­ri­čar više puta je bio hapšen i krivično gonjen, jer se na njega gledalo kao na jednog od najsmelijih podstrekača srpskog nacionalizma i kao takvog veoma opasnog bundžiju.

Zbog svo­jih ide­ja iz­ba­ci­van je iz ško­le, pro­go­njen i hap­šen, za­tva­ran… če­sto je me­njao gra­do­ve i na­me­šte­nja. Pla­ćao je bez rop­ta­nja ce­nu svo­jih po­li­tič­kih i so­ci­jal­nih ube­đe­nja, do­sled­no i do kra­ja. Protivnici su ga iz sveg glasa nazivali ludim i opasnim, te je život završio u prvoj duševnoj bolnici u Beogradu.

Iza njega ostala su neka od najlepših srpskih pripovedaka, satira, pesama… a njegova Molitva večni je vapaj borbe koju je ovaj veliki umetnik i čovek ne štedeći dao porobljenom svom narodu. Ona glasi ovako:

“Nesrećan si, Narode moj, bijedna si, Otadžbino moja! Znam ja i osjećam nevolje tvoje i crni čemer što ti je stegao dušu tvoju. Znam ja to sve i osjećam, ali mi ne daju pjevati o srećnim danima minula vremena, ali mi ne daju kukati nad opštim jadom tvojim, Narode moj zarobljeni i kukavna Otadžbino moja!

Nemilosno me tjeraju s groblja, šibaju me strašno i riječi mi u grlu staju. Grobovi ostaju neopojani riječima čistijem, nepokapani suzama iskrenijem, a majke sinje neutješene utjehom blagom, pa se buni u ljutoj srdžbi i božje i ljudsko srce, i mrtva se tijela u mrtvačkoj odori dižu iz neoplakanih grobova i oglašuje se jezivim jaukom i lelekom da duša u čovjeku protre i premrzne.
>>>>

O, Bože moj veliki i silni i nedostižni, daj mi jezik, daj mi krupne i goleme riječi koje dušmani ne razumiju a narod razumije, da se isplačem i izjadikujem nad crnim udesom svoga Naroda i Zemlje svoje. Pokloni mi riječi, Gospode, krupne i zamašne ko brda himalajska, silne i moćne ko nebeski gromovi, oštre i jezive ko svjetlice božje, i tirjanima nerazumljive ko što je nerazumljiva sfinga egipatska rodu čovječanskom. Daj mi te riječi i obdari me, Gospode moj, tijem darom svojijem velikijem i milošću svojom neizmjernom, jer će mi srce svenuti, jer će mi se duša od prevelike tuge i žalosti razgubati!”

Štampana prvi put u banjalučkoj Otadžbini, I/1907, br. 3, ušla je i u Kočićevu zbirku pripovedaka “Jauci sa Zmijanja” (Zagreb 1910).