Dokumentarni film “Niko nije rekao neću” je pričao o trojici pilota MIG – a 29 koji su branili nebo Jugoslavije tokom bombardovanja 1999. godine. To je priča o herojima Ilji Arizanovu, Zoranu Radosavljeviću i Slobodanu Periću. Priču o prvoj žrtvi – pilotu, heroju Životi Đuriću, možete pročitati u zasebnom tekstu OVDE.
Potpukovnik Arizanov je 24. marta 1999. prvi poleteo sa niškog aerodroma u susret NATO vazduhoplovnoj formaciji. Svojim „migom” krenuo je u zonu Suva Reka – Đakovica, da bi se ispostavilo da mu je radar neispravan. Iskočio je iz pogođenog aviona i tri dana lutao mokar, promrzao, bez vode i hrane. Zaostao sneg ga je održao u životu i poslednjim atomima snage dovukao se do prištinskog aerodroma.
Prebačen je na VMA gde su ga operisali i ugradili dva bajpasa. Od tada je bio ratni vojni invalid i penzioner. Preminuo je 2011. od posledica srčanog udara. Imao je 52 godine.

Na aerodromu Batajnica 26. marta 1999. u 12.30 č dat je signal za vazdušnu opasnost. U 16.00 č OC Korpusa PVO daje pripravnost br.1 za snage 204.lap-a. U 16.45 č OC naređuje poletanje dva lovca L-18 a već u 16.53 č dobrovoljno poleću major Slobodan Perić i kapetan prve klase Zoran Radosavljević.
Major Perić kao vođa pred poletanje saznaje da će leteti “negde gore“, na sever i da se neprijatelj očekuje iz Mađarske. Ideja mu je bila da što duže budu mogi lete nisko, kako bi ih nebeski osmatrač “Avaks” što kasni detektovao. Tokom leta prema zoni OZN ih obaveštava da je “plavi“ sada na zapadu i oni na veoma maloj visini okreću iznad samog Zrenjanina i hvataju novi pravac sada prema jugozapadu. Veoma brzo u novom kursu preleću Dunav i dolaze u traverzu Inđija.
Major Perić tada pokušava da uključi radar ali on ne reaguje, bio je neispravan. Kako se neprijatelj prema OZN nalazio na većoj visini Perić odlučuje da promeni režim leta i da pokušaju bar vizuelno da uoče neprijatelja. Komanduje forsaž i pod velikim uglom od 60 stepeni za veoma kratko vreme oba aviona penju se iznada oblaka na visinu od 7000-8000m. Perić komunicira sa Radosavljevićem koji ga obaveštava da ga vidi i da ga prati. Datim pravcem i režimom leta, oni nastavljaju prema zapadu i kako Perić ne prima nikakvo drugo naređenje (o odustajanju ili povrtaku) prelaze državnu granicu i ulaze u vazdušni prostor Republike Srpske.

Jedna od poslednjih Radosavljević depeša Periću je bila “desno pod 50“ koju je on sa radošću protumačio kao otkrivanje neprijatelja (mislio je da je Zoranov radar ispravan). Perićev odgovor je bio “prođi napred da dejstvuješ ti“ na šta mu je Radosavljević odgvorio “ne, ne na SPO-u je“. Periću postaje jasno da su na nišanu neprijateljskih radara, da je Radosavljevićev SPO zapištao i zasvetlieo. Neko vreme Perić nema komunikaciju sa Zoranom a OZN ih “obaveštava“ da “izgleda idu na njih“. Kada je vizuelno uoči četiri kondezaciona traga znao je da su to rakete (bile su to 4 rakete vazduh-vazduh tipa AIM-120C AMRAAM, lansirane po dve sa dva američka lovac F-15C iz sastava 493. lovačkog skvadrona/48. lovačkog vinga) koje lete prema njima. Komandovao je Zoranu “beži rakete na nas“ i poslednje što je čuo od njega bilo je “bežim u oblake“. Oba aviona oborena su dok su izvodila protivraketni manevar.
Major Slobodan Perić uspeo je da se katapultira iz pogođenog aviona i bezbedno prizemlji. Preživeo je silne peripetije oko izbegavanja linča domaćeg (srpskog) stanovništva, jer su mislili da je „američki pilot“ kao i od vojnika SFOR-a koje su vrebali da ga zarobe. Penzionisan je sa od strane „novih vlasti“ 2004. a u maju 2010. godine gine u saobraćajnoj nesreći u svojoj 49. godini života.
Kapetan prve klase Zoran Radosavljević poginuo u svom avionu. Avion i telo našeg heroja Zorana Radosavljevića pali su u zaselak Žuga, Gornja Trnava u opštini Ugljevik na obroncima Majevice. Sat koji je Zoran nosio na ruci kada je poginuo stao je u 17 časova i 12 minuta. Zoran je imao 34 godine kada je položio život na oltar otadžbine, pored završene VA magistrirao je i na Saobraćajnom fakulteu u Beogradu a spremao je i doktorat. Nije bio oženjen.
Film “Niko nije rekao neću” donosi priču koja do sada javno nikada nije u potpunosti ispričana. Sudbina trojice pilota praćena je u dokumentarno – igranoj formi. Snimljena u dva dela. Autor je Slađana Zarić, reditelj Boban Simojlović, novinar Vesna Ilić, a montažer Marija Bogićević.
Prvi deo
Drugi deo