Otmica devojaka je kod mnogih naroda u prošlosti bila regularan način stupanja u brak, a bračna veza nije smatrana potpunom, ukoliko žena nije pribavljena otmicom. U moderno doba otmica je prestala da se smatra bračnom taktikom i postala je krivično delo.
Otmicom se nisu ženili „najbolji ljudi, već, ponajviše momčad koja nemaju roditelja, ili ako ih imaju, a oni ih ne slušaju, nego se skiću kojekuda; a za poštena momka i od poštena roda slabo će kad oteti devojku, niti će takvi momak otići u otmicu”. Slično je zapažanje i Alekse Jovanovića: „Otmica se događala kada momak zaprosi devojku, pa mu je ne dadu; ili kad znaju da mu je neće dati. Najčešće su otimali devojke momci sirotani bez roditelja, ili pustošni sinovi koji ne slušaju roditelje, nego se provode u skitnji. Momak, pošten i od dobre porodice, ne ide u otmicu”.
Otmica je još od ranog srednjeg veka smatrana za prestup i nezakonit način stupanja u brak. Zabranjena je još na Četvrtom vaseljenskom saboru 451. godine. U Srbiji se otmica prvi put pominje u Žičkoj povelji: „Ako li se neka (devojka) otme od roditelja ili od drugoga koga, to se takav ima kazniti prema njegovom činu”.
Otmicu je zabranjivao i Dušanov zakonik: „Ako vlastelin uzme vlastelinku nasilno – da mu se obe ruke odseku i nos ureže. Ako li sebar uzme na silu vlastelinku da se obesi, ako pak uzme iz svog staleža (svoju drugu) na silu, da mu se obe ruke odseku i nos ureže”. Ne znamo u kojoj meri su ove odredbe poštovane. Ima mišljenja da u srpskoj državi krajem srednjeg veka običaj otmice nije bio rasprostranjen zbog pretnje surovim kaznama, a da je počeo da uzima maha padom Srbije pod osmansku vlast. Iako je i pod osmanskom upravom zabrana otmice bila na snazi, haotične političke prilike i nepostojanje jake centralne vlasti doprineli su njenom širenju. Naredbe protiv otmice devojaka postojale su i u Habzburškoj monarhiji; otmica je zabranjena na saboru u Karlovcima 1726. godine, a ta naredba ponovljena je i četiri godine kasnije na saboru u Beogradu. (…)
Kakva je bila sudbina otete devojke?

Na osnovu etnografske literature može se zaključiti da se retko kad dešavalo da se oteta devojka ne uda za onoga koji ju je oteo. Ona je najčešće pristajala na brak sa otmičarem, pošto se oteta devojka u narodu smatrala osramoćenom. Ukoliko bi ona i njeni roditelji naknadno pristali na dobrovoljno sklapanje braka, prestajala je i krivična odgovornost otmičara. Imajući u vidu upravo tu okolnost, otmičari su se i odlučivali da otmicom steknu ženu koju su želeli. Stoga su mnoge otete devojke izjavljivale da su dragovoljno pošle za otmičare (dragovoljni pristanak bio je nužni uslov za sklapanje braka), samo da bi izbegle sudbinu „osramoćene” devojke.
Po rečima Tihomira Đorđevića, oteta devojka „ne bi se udala samo onda kad bi njena rodbina uspela da je preotme, ili kad bi je vlast vratila, ili kad bi njoj samoj pošlo za rukom da pobegne kući roditeljskoj”. Međutim, takvih slučajeva je u praksi bilo mnogo. Na vest da je neka devojka ili žena oteta, ni njena porodica, ni njena rodbina, ni njeni susedi, nit pak državna vlast nisu sedeli skrštenih ruku, već su organizovali poteru za otmičarima. Pri tom nije bilo važno da li je otmica izvršena od strane Srba ili Turaka. Ipak, stiče se utisak da je motivacija zajednice da povrati svog člana bila naročito velika u slučajevima otmice od strane Turaka. Povraćaj devojke u matičnu zajednicu bilo je pitanje časti, i to ne samo devojačke časti, već pre svega pitanje časti zajednice – porodice, sela, nahije i države… Nije bila retkost ni da tokom ovih događaja “padne krv” i da se sve završi tragedijom.
Neki elementi otmice nalaze se i u savremenim svadbenim ceremonijama. Pucanje iz puške kojim svatovi prvo najavljuju dolazak devojačkoj kući, otkupljivanje mlade za novac, potom i povratak u mladoženjin dom, običaj da svatovi imaju svog vojvodu, barjaktara i sl, predstavljaju recidive negdašnjeg običaja.
Momak bi obično skupio nekoliko poverljivih drugova, braće i rođaka, sačekao da devojka negde izađe i silom je odvodio svojoj kući.
– U otmicu se ide oružjem kako god u vojsku. Namame devojku kod stoke, ili kad pođe na vodu, te je odvedu – zapisao je Vuk Karadžić opisujući ovu praksu.
Osim na ovim osamljenim mestima, devojke su često otimane i na očigled sela ili varoši – na ulici, livadi, vašarima, čak i u crkvama…
Posle otmice, praksa bi bila ista kao u prvom “slučaju” – otac momka bi došao kod budućih prijatleja tražeći devojčinu ruku i mir. Roditelji otete devojke su pravdu mogli da zadovolje putem zakona trežeći da im se devojka vrati kući, ali u praksi bi, osramoćeni, pristajali na brak, naročito u situacijama ako bi mladićeva porodica nudila izvesnu sumu novca kao “naknadu za gubitak radne snage”.
Na kraj ovoj praksi je pokušao da stane još prota Mateja Nenadović 1804. godine kada je prilikom sastavljanja zakona kao jedan od prvih članova naveo zabranjeno otimanje devojke. Karađorđe je kasnije još i pooštrio kaznene mere.
– Ko se usudi da otme devojku, taj mladoženja da se išiba kroz špalir od 300 momaka, devojka da se pusti i za koga ona hoće neka se uda, kumu da se udari 50 štapova, starom svatu i deveru 50, a ostalim svatovima po 30 štapova – pisalo je u Karađorđevom zakonu.
Ovaj običaj zadržao se u ruralnim krajevima zemlje i u 20. veku, a u formi “otkipljivanja mlade” čak i danas.
Pored „prave” otmice, postojala je i tzv. prividna otmica devojaka. Austrougarski poslanik Busbek, koji je 1555. godine putovao kroz Srbiju, zabeležio je jedan takav slučaj: „U ovom zemlji (je) običaj da kad roditelji već ugovore sve o ženidbi sina i kćeri svoje, mladoženja ipak otide te nevestu kradom dovede, upravo ukrade. Ovo, vele, čine što se smatra da nije pristojno da devojka od svoje volje pristane da bude žena”.
Slične prividnim su i tzv. ugovorene otmice koje su se izvodile po pristanku i naročitom dogovoru devojke i momka, uglavnom bez znanja devojačkih roditelja. Takva vrsta „otmice”, koja je, dakle, vršena sa pristankom devojke, nije se tretirala kao prava otmica.
DOBEGAVANjE DEVOJAKA
„Stanojka, kći Ike Bajića iz Vlaškog Dola.., dobegla je po imajućem običaju srpskom za Milenka Aleksića iz istog sela”.
Ovo je samo jedan iz mora izveštaja slične sadržine koji su crkvenim vlastima stizali iz parohija širom Srbije. Za razliku od običaja otmice, koji je sredinom 19. veka gotovo iščezao, i „kupovine devojaka” – običaja koji nije nestao, ali je u drugoj polovini 19. veka počeo da gubi značaj koji je nekada imao, običaj dobegavanja devojaka ostao je rasprostranjen tokom čitavog 19. veka: „Da je u današnje doba već postala obična stvar, da devojka ide sama, i da je ovaj običaj prije bio ređi, to je svima dobro poznato”, zapisao je Jovan Miodragović 1880. godine.
Razlozi za dobegavanje devojaka bili su mnogobrojni. Devojke su dobegavale u slučajevima kada se roditelji nisu slagali sa njihovim izborom partnera. Jedan lokalni sveštenik je to ovako obrazložio: „Običaj se u narodu našem nahodi, tj. gdi mladići žele uzeti – roditelji zabranjuju, a gdi roditelji imaju volju – mladići, pak, nećedu”. I namesnik paraćinski je obaveštavao mitropolita da se „ovi slučajevi kod nas češće događaju, tj. same devojke odbegavaju i ako se ne bi to zabranjivati počelo, to nijedna devojka na lep način, kao što roditelji žele, udata ne bi bila”. Iako su, po uredbi iz 1837. godine, mladići kojima su devojački roditelji otežavali stupanje u brak sa njihovim kćerima bili dužni da to jave lokalnim vlastima, oni to nisu činili, već su im devojke dobegavale bez roditeljskog znanja.
Devojke su dobegavale i u slučajevima kada su njihovi roditelji tražili isuviše veliki „dar” od potencijalnih mladoženja. U jednom izveštaju lokalnih vlasti kaže se da devojke dobegavaju iz razloga što njihovi roditelji traže na ime dara i po 10-15 dukata. (…) Roditelji su, međutim, često sami podsticali devojke na dobegavanje da bi izbegli svadbene troškove.
Jedan od uzroka dobegavanja bilo je i postojanje neke od kanonskih prepreka za venčanje, poput srodstva između momka i devojke. Znajući da im crkva neće dozvoliti da se redovnim putem venčaju, devojka i momak su dobegavanjem nastojali da izvrše pritisak, kako na crkvene vlasti tako i na svoju okolinu (ukoliko je bila protivna takvom braku), da im se venčanje ipak dozvoli.
Roditelji odbeglih devojaka često se nisu mirili sa nepoštovanjem svog autoriteta. Stoga je često dolazilo do sukoba među porodicama, koje su ponekad imale i tragičan ishod: „No, posle velika muka biva sa roditeljima, jerbo nećedu da prime svoju kćer u svome domu, no prete da ubiju, što na više mesta događa se”.
Iz knjige Aleksandre Vuletić “Brak u Kneževini Srbiji“, Zavod za udžbenike, Beograd, 2008.
Preuzeto sa Rasen.