Jedne od najlepših reči o srpskom seljaku poetski je u svojoj pesmi “Rizničar zemlje” oblikovao naš poznati pesnik, prozni i dramski pisac i lirski zdravičar Dobrica Erić.
Rođen je 22. 8. 1936. godine u selu Donja Crnuća u Šumadiji, kraj reke Gruže. Napajajući se najlepšim slikama prirode, sela i bezbrižnog detinjstva na selu, direktno sa izvora Gruže, ovaj šumadijski liričar napisao je 23 zbirke pesama, preko 40 knjiga za decu, nekoliko romana, pozorišnih drama… a autor je i brojnih istorijskih stripova, slikovnica i td. Ipak, najviše je čuven po svom rodoljubivom pesništvu zahvaljujući kom je, uz poeziju za decu, najviše nagrađivan.
Živi i radi u Beogradu i rodnoj Gruži. Sebe naziva bivšim čobaninom i zemljodelcem, zanatlijom koji je oprobao sreću u raznim zanatima, profesionalnim pesnikom i romanopiscem za decu i odrasle. Manje je poznato da je Dobrica Erić napisao i prvu pesmu za našeg poznatog pevača folk muzike Miroslava Ilića pod nazivom „Voleo sam devojku iz grada”. Poznat je kao veliki zdravičar koji svoje pesme recituje jasno i glasno, bez gledanja u papir, sa velikim žarom. Jedna od najlepših, posvećena srpskom seljaku, nosi naziv “Rizničar zemlje”.
Rizničar zemlje
Sa svadbe u rat. Sa groba na mobu.
S konja na oluju u najluđem kasu.
Ni beli brest u dolu ni zvono na volu
nisu mu dorasli po stasu i glasu.
Podrumdžija vina koje mnogi gosti
za ovom svetom sofrom grešno taje.
Samo On ima nade i smelosti
da gaji jaganjce u ždrelu aždaje.
Samo On ima dušu ko planina
i srce što roji pšenične varnice.
Samo On svemoćnog Oca čobanina
koji muze stado u zlatne karlice.
Ima sve što nema a nema što ima.
Spaljen i uskrso u požaru žrtve.
Rizničar zemlje, zemljin sin mezimac
na kog se srušiše sve nebeske kletve.
Opanak