Jedna partizanska doktorka (prema rečima P. Govedarovića ime joj je Darinka Lukić), koja je kroz injekcije ubrizgavala drogu “meskalin” u krvotok generalu Dragoljubu Draži Mihailoviću, shvativši šta je uradila, napisala je sledeće pokajničko pismo:
“Dok ovo ispisujem, zalazi sunce, a moja žrtva iščekuje da mine noć, poslednja noć patnje, i da zora donese tišinu i spas.
Ja čekam surovu kaznu: od mojih, od sebe, od Boga, ako ga ima. Proklinjem čas kad sam upisala medicinu, na veliko navaljivanje oca i ujaka. Želela sam da studiram književnost. Da pođoh za srcem, ne bih postala ubica, i to u belom mantilu. Ali, otišla bih, sigurno, ma šta studirala, u partizane.
Pakao i moj zločin počeli su 20. marta (1946) uveče. U naš pusti stan došao je drug Krcun, pošto se prethodno najavio telefonom. Zaboravih spomenuti da su mog oca i majku Nemci streljali u Jajincima, četdeset i treće, i da sam bila njihovo jedino dete. Slobodana Penezića sam upoznala još četrdesete, na jednom ilegalnom sastanku SKOJ-a. Mene je Partija prebacila u Rudo, krajem četrdeset i prve, gde smo se ponovo sreli. Raspoređena sam u sanitetsku službu Vrhovnog štaba i primljena u Partiju nekoliko meseci kasnije.
Dođe Krcun, jer ga više ne mogu nazvati – drugom, i grozim se te reči! Poveri mi “najsvetiju partijsku dužnost”, kako je rekao. Dužnost da, kao komunista i doktorka, pomognem u “demaskiranju zločina Draže Mihailovića”. Vlastiti sram.
Nakostreših se od strašne mržnje na spomen tog imena. Ono je za mene bilo simbol izdaje, klanja, svega satanskog i životinjskog. Vest da je monstrum uhvaćen proizvela je u meni delirijum sreće koju sam, i kao žena, te večeri podelila sa Krcunom. Učinila sam to u zanosu, kao pijana, i mnogo više strastveno i uspaljeno kao komunista, nego kao devojka. Doneo mi je medicinsku literaturu o drogi “meskalinu”, uz napomenu da je dejstvo potvrđeno u praksi nad “izdajnicima svetskog komunizma”. Mislim da je spomenuo Zinovjeva, Kamenjeva, Tuhačevskog i još neka imena kojih se sada ne mogu setiti. Reče da je “meskalin” dao “izvanredne rezultete” i u nas, prilikom isleđivanja naših narodnih izdajnika. Mihailović će taj mentalni i nervni otrov dobijati u injekcijama, jer tada najbolje deluje. Od mene se, naglasio je, zahteva jedino da dajem injekcije, a spravljaće ih specijalni stručnjaci.
Moja obaveza je da ubedim “pacijenta” u tešku bolest i tada mi je Krcun dao i već pripreljen naziv nepostojećeg bakcila na izmišljenom latinskom jeziku. Moram da budem nežna, ali i službeno stroga, u odnosu sa Mihailovićem kako bi on stekao puno poverenje u mene. Poverio mi je i to da je Mihailović ranjen u stomak, prilikom zarobljavanja, kao i da je zadobio niz drugih povreda. O tim povredama, međutim, ne smem nikome kazati ni reči. Ne smem nikome poveriti ni da lečim Mihailovića. To znamo samo “crna zemlja, on, ja i još nekoliko drugova”. Pristala sam, naravno. Sa oduševljenjem i neopisivom provalom ponosa što je Partija odabrala baš mene.
Ova ispovest pred sobom nalaže mi da kažem i ovo. Krcun te večeri, niti ma kada kasnije, nije izgovorio puno ime i prezime svoje žrtve. Ponekad bi rekao “Draža”, i to sa vidljivim gađenjem, a najčešće je koristio izraze: “izdajnik”, “zločinac”, “sluga buržujska”, “đubre četničko”, “velikosrpski ološ”. Mrzeo je sve četnike i svakog ko je imao ičeg dodirnog sa njima, ali Mihailovića je mrzio drukčije. Divlje, neuračunljivo, uz životinjsku želju da ga on, lično masakrira.
Što se mene tiče, moram priznati da sam, 23. marta, kad sam prvi put videla svog pacijenta, takođe buktala od mržnje prema njemu, i u svojoj pameti i u srcu. Gadilo mi se i da ga pogledam. Sad, posle skoro četiri meseca svakodnevnog viđanja sa njim, ja osećam samo vlastiti sram. On je, možda, u nečemu grešan i kriv, mada ne znam tačno u čemu, a ja sam zločinac po svemu. Trovala sam um i razarala osećanja jednog, pre svega, dobrog čoveka.
Na strašnom sudu, na svakom sudu, mogu se zakleti u njegovu dobrotu. Nije umeo da mrzi. Nikoga. Čak ni Krcuna, bez obzira na životinjski zločin koji je nad njim počinio. Ja sam doznala šta su mu učinili negde početkom aprila i od tada se u meni sve uskomešalo. Neka je – razmišljala sam – hiljadu puta zločinac, ali peći mu pacova na utrobi i samleti mu celo telo u zatvorskoj ćeliji, to je više nego divljaštvo i na to niko nema pravo. Mihailović nije nikada spominjao svoje muke.
Mihailović nije nikada spominjao svoje muke. Naprosto, on se stideo, ali ne svojih patnji nego saznanja da ljudi mogu biti toliko zli i da to zlo postaje sistem vladanja. Razdirali su ga taj stid i strah od pakla kroz koji će proći stotine hiljada, odnosno mi svi.
Nije znao da ga trujem. Verovao je da ga lečim i da je obamrlo pamćenje posledica bolesti. Istovremeno, želeo je da se proces okonča što pre, ne znajući da je upravo “meskalin” proizvodio oboje: i haos u svesti i odsustvo svake volje za otporom.
Mene je 23. marta, kada sam ga videla prvi put, šokirala svežina, jasnoća i lepota njegovih misli. Mrzela sam ga i divila mu se, u isti mah, nestrpljivo iščekujući da “meskalin” sve to naruši i prekrati nadmoćnost masakriranog neprijatelja nad mojim partijskim uzorima i svetiteljima. Da mu nisu, da mu ja “meskalinom” nisam razorila misli i volju, on bi trijumfovao na suđenju. Zapravo, ubili bi ga već odavno, jer mu na megdan poštenog suđenja oni izići ne bi smeli. Raskoljnikov Dostojevskog stalno je navraćao do mesta svog zločina. To je razlog zbog kojeg, da bi prikrio zločin koji ga je podsvesno mučio, sudija Đorđević pita senku od Mihailovića: “Da li je u istrazi postupano korektno prema vama?” Poluonesvešćena žrtva, kojoj se intimno žuri u smrt, odgovara: “Postupak je bio dobar”. Pri tom je, moguće, mislio na ko zna koji postupak i ko zna prema kome.
On se nije sećao gotovo ničega, čak ni meseca kad je počeo Drugi svetski rat. Bila sam u sudnici, njemu iza leđa, ali ne kao lekarka, u belom mantilu, nego kao devojka sa sela. Tako sam bila i odevena. Sva publika sastavljena je od poverenih kadrova Partije. Jedan pisac, odeven u radničku bluzu, gađao je Mihailovića čičkovima. Na vešti mig tužioca, ili sudije, na njihov povišeni glas ili preteće upereni prst u optuženog, mi u sali, mi koji smo glumili narod, skakali smo pomamno i urlali kao rulja u rimskom Koloseumu, kad su gladni i razjareni lavovi rastrzali decu hrišćana.
Da ostane zapisano i ovo.
Među stotinama svedoka, unapred odabranih, koji su svi psovali Mihailovića, pojavila se i jedna heroina. Vukosava Trkuljac. Zapamtimo svi ovo ime. Oslovila je Mihailovića sa: “Gospodine đenerale!” Predsednik suda je, užasnut, viknuo: “Nije on nikakav đeneral, već optuženi!”
Možda je ta žena imala nameru da odrecituje naučeno svedočenje, ali se, odjednom, u njoj sve prelomilo. Odgovorila je: “On je optužen od vaše Partije, i vaše sile, a ne od mene!” Poklonila se Mihailoviću. Mi, narod, skočili smo kao opareni vrelom vodom i zaurlali: “Napolje, kurvo! Napolje, bando!”
Toga dana donela sam odluku. U velikoj potaji pripremila sam špriceve kakvi su bili oni punjeni “meskalinom”, koje sam dobijala u Krcunovoj labaratoriji. Napunila sam ih običnim vitaminskim rastvorom.
Nema priznanja ni pokajanja koje može da me odbrani od sebe. Reći ću i nešto užasno što mi, ovog trena, pade na pamet. Znala sam, znali smo svi mi da naša ideja ne vodi u raj nego u mučilište. Pisalo se o zločinima u Rusiji pre rata, o njima su govorili najumniji ljudi, ali mi nismo verovali, mi nismo hteli da verujemo. Na tajnim skupovima SKOJ-a, odobravali smo i likvidaciju prvih glava naše Partije u Moskvi i, bez trunke sumnje, prihvatili da je reč o trockistima, petoj koloni, izdajnicima. Gde nema sumnje, ne može biti ni pameti. Mi smo svi idioti.
Ovim povlačim reči od malopre da su naši snovi bili nevini. Naši snovi su od krvi. Od ludila. Na moje oči, baš u partizanima, streljani su i maljevima ubijani seljaci, popovi, đaci, trgovci… Pune su jame naših čestitih ideala i nevinih snova. Koja nevinost i zbog čega? Zar zbog toga što sam, i kao lekar, intimno verovala da je Staljin besmrtan, da on, ni biološki, ne može umreti?!
U Beogradu, 16. jula 1946. godine
Izvor: Ujedinjenje
Komunizam je namerno ustolicen u pravoslavnim narodima da b u svakom od nas ubio veru u Boga i ljubav do brace i sestara. Tek nakon ovakvih ispovesti shvatim koliko smo mi naivan narod. Spasa nam nema koliko smo otupeli koliko smo umesto da slavimo slavu i Boga, slavili austrougarskog vanbracnog carskog potomka koji na svetu nista nije mrzeo kao Srbe.
Da , đeneral je nevina žrtva.Smeta mi što je ovo pismo, iako dobro napisano, neautentično.Datirano je na 1946.godinu, sročeno kao pokajnička ispovest, a pominje se biološka smrt Staljina koji je umro nekoliko gpdina kasnije.POKS i DB neka angažuju još veštije firmoposce.
Problem je samo kada se srpskom narodu stvaraju mitovi. Sasvim je moguće da se upravo ovo desilo Đeneralu. Ali… ovo je tekst iz romana Vuka Draškovića “Noć đenerala”. Ovakvo pismo ili ne postoji ili nije ugledalo svetlost dana osim u knjizi. Poštujmo autorska prava.