Toga istog dana, kad su aeroplani krstarili nad Šapcom, rušili ga i njegovo stanovništvo ubijali, topovi neprijateljski, s one strane granične reke Save, činili su to isto, bacajući na varoš zapaljive materije, koje tamo gde padahu proizvodiše požar. U njoj beše gore nego u paklu.
U jednoj ulici spazih jednu ženu sa odojčetom na ruci, razbarušene kose, u izveštalom odelu, koje kazivaše da je to uboga sirotinja. Pritiskujući rukama na svoje grudi polunago odojče bežaše k meni. Njene haljine obuzimaše dim, a ona kao zgranuta od užasa, u bežanju vikaše:
– Nemoj, Švabo, molim te, poštedi mi ovo jedinče! Ovo jedinče, to mi je jedinče – nemam ih više! Ono drugo dvoje izgoreše u požaru, ne mogah ih spasti. Crna majka! Moj muž nije ovde. A on je kriv, on je u borbi. Ubi mene, a poštedi mi ovo jedinče. Imaj milosti!
Njene haljine plamen obuziaše, a ona još bežaše. Jedva je uhvatiše i pogasiše joj haljine. Priđoh i sam da vidim šta je. Držali su je, a ona se otimaše i stalno vikaše:
– Ne dajte mi ovo jedinče! – i pritiskivavši ga na svoje grudi iako već beše mrtvo jer ga je poludela majka, svojim, majčinim, rukama udavila.
Bomba sa zapaljivim materijama pogodila je i zapalila njenu sirotinjsku kućicu. Dvoje starije dece njene našlo je svoju smrt u plamenu a ovo treće izdahnulo je pod silnim zagrljajem majčinim! Uskoro je i majka otišla za svojom decom… Sve do smrti jednako je savijala ruke na grudi, kao da i dalje zaklanja svoje čedo šapućući: „Poštedi mi, Švabo, jedinče!“
(Dragomir S. Petrović, „Moje ratne uspomene“, Štamparija Sv. Sava, Beograd, 1922.)
Izvor: Priče iz Velikog rata/magacinportal.org