Stefan Nemanja o srpskim imenima: Nikada nećemo biti veći hristjani ako manje budemo Srbi. U imenima je duša narodna!

Iz knjige: “Zaveštanja velikog župana srpskog Stefana Nemanje svom sinu svetom Savi”, našeg savremenog publiciste Mileta Medića.
Čuvajte, čedo moje, srpska imena. I po njima se naš narod poznaje među drugim narodima. Imena naših otaca i matera, naše braće i sestara i naša rođena imena, Rastko sine, sveta su koliko i ova svetačka koja sada nosimo.
stefan nemanja o srpskim imenima
Sveštenici tuđi, i grčki i latinski, rado bi nam tuđinska imena ponadijevali. Rado bi nam zatrijeli svako ime srpsko i svako sjeme srpsko.
A šta bi bilo kad bi baš svi Srbi sebi sveta imena ponadijevali?
Bojim se da onda više ne bi bilo Srba. A vjera naša nije da uništi Srbe, Srbiju i sve što je srpsko, nego da ih ukrijepi. Prelijepa su srpska imena.
Uzmi čedo moje, bilo kakvo srpsko ime. Uzmi, evo, Dobrašina. Pa šta fali našemu Dobrašinu? Ima u tom imenu, u Dobrašinu, mnogo dobra i nešto više od dobra, jer da nije tako, bio bi prosto Dobro. Tako i naše ime Dobrilo, ne znači samo da je dobar nego i da druge dobri i prodobrava. Šta bi mi, čedo moje bez našeg Dobre i Dobraša, Dobrašina i Dobreše, Dobrice i Dobrihne, Dobrila i Dobromila, Dobrimira i Dobrinka, Dobriše i Dobrivoja, Dobroja i Dobroje, Dobrohvala i Dobroljuba, Dobromira i Dobronje, Dobroslava i Dobrote? Narod koji ima toliko dobrote u svojim imenima može biti samo Božiji narod. Imenima svojim oni čuvaju dobrotu, žude za njom i pronose je svijetom. Ne smijemo im oduzimati tu dobrotu, u dušu ih dirati. U imenima je duša narodna.
Ne kažem ja, čedo moje, da ne valja i našem narodu davati sveta imena. Valja, ali ne svima i ne silom. Polako i pomalo, kao što se kvasac i so u hljeb meće da hljeb nabuja i bude ukusniji. Ni hljeb u kojemu je previše soli i kvasca nije za jelo.
Mi smo, čedo moje, otpočeli veliku vojnu za vjeru i za Srbiju. A u toj vojni mi ne smijemo dobiti vjeru i izgubiti Srbiju.
stefan nemanja o srpskim imenima
Bože, šta činimo? Oduzimamo ovome narodu njegovu staru vjeru, uništavamo njihova svetilišta i stare bogove. Zabranjujemo njihove stare obrede i običaje. Dušu mu prevrćemo. Evo sad počeli smo da mu imena zamjenjujemo tuđim iako svetim imenima. Bože, hoće li išta ostati od ovoga naroda? Hoće li ga biti kad sve posvršavamo što smo naumili? Hoćemo li iza sebe ostaviti samo pustoš i ruševine? A rušiti moramo, rušiti i uništavati da bismo mogli stvarati. O Bože, daj nam da što više stvorimo, a da što manje uništimo i srušimo.
Ne dirajmo im u imena. Nevina su im i prelijepa. Dodajmo im pokoje sveto ime i biće dosta i Bogu i narodu. Zašto da im dajemo tuđa i nevoljena imena, za koja oni ne znaju ko ih je i zašto nosio?
Ne oduzimajmo im ono što im je najmilije i najljepše, što im je ljubav smišljala i u imena stavljala. U tim imenima im je tajna života, ljubavi i sreće. Smislili su najljepša imena na svijetu, prelijepa zvukom i bogata smislom.
Bilo bi odveć tužno kad u ovoj zemlji ne bi više bilo Držislava, Vojislava i Vladimira. Ko bi nam državu stvarao, državu branio i državom vladao? Šta ćemo dobiti kad nam proste čobanice i sebarke postanu Anastazije, Teodore, Simonide, Veronike i Magdalene ili neke druge svetice i carice? Hoće li biti bolje od naših Milica, Danica, Cvijeta ili Tankosava? Koliko radovanja ima u Radojki i Radovanu, miline u Milinki i Milunu, slave u Slavni i Slavoljubu, tišine u Tijani i Tihomiru? Bujne li kose u Kosari, milja li u Miljani i Miljanu, mirisa u Ljubici i Miomiru, duše u Dušanu i Dušici. Zlatko i Zlata zlatom nas pozlaćuju, Srebrenka nas srebrom srebrila. Ko bi nas branio da nemamo toliko Branislava. Ko bi od nas zlo odgonio da nam nije Zlogonje. Bilje ne bi se zvalo biljem da nije Biljane. Za blagost ne bismo znali da nije Blaža, Blagoja i Blaženke. Ko bi nam nježnost čuvao da nije Grube, Grubiše i Grubana. Mir nam ne bi imao ko ljubiti da nam nije Miroljuba i Miroslava. Najljepša pjesmarica mogla bi se ispjevati od naših imena, u nisku bi se kao biseri mogla ovako nizati naša imena! A šta mi činimo?
Zato dobro zapamti, čedo moje milo: nikada nećemo biti veći hristjani ako manje budemo Srbi.
Da se divim silnoj moći našega naroda da sve učini sličnim sebi, da sve posrbi. Vidiš li šta se dešava: mi bismo da pohrišćanimo Srbe, a oni posrbe hrišćanstvo. Ni jedan narod na svijetu nije samo primio i dobio hrišćanstvo. Svaki narod i daje nešto hrišćanstvu. I srpski narod ima šta da daje hrišćanstvu. A kad mu dade, hrišćanstvo više ne može da mu bude tuđe, nego njegovo. I što mu više daje, i što više od njega kroz svoju dušu prima, to ovaj narod sve više postaje hrišćanski. Ja više volim posrbljenog hrišćanina nego hristijaniziranog Srbina, jer je na svijetu mnogo hrišćana, a jedan je Srbin. Mnogi bi sa istoka i sa zapada da nas kroz hrišćanstvo posvoje i unište, a na nama je, čedo moje, da u hrišćanstvu opstanemo i svoji ostanemo. U tom je smisao naše vjere.
Naša vjera jeste hrišćanska, naše hrišćanstvo je pravoslavno, a naše pravoslavlje je srpsko. Tako je i tako će se zvati. To je moja vjera i moje VJERUJU.

Pročitajte i  "Noć ukusa" na pijaci "Palilula": Dobar provod uz degustaciju i muziku
Inicijalizacija u toku...
Povezano Widget End -->