Friday, February 14, 2025
NaslovnaZanimljivostiSrbin koji je vozio Formulu 1: I najluđe stvari za Stefana su...

Srbin koji je vozio Formulu 1: I najluđe stvari za Stefana su postale stvarnost

Nakon pobede u velikom finalu takmičenja koje su organizovali NIS Petrol i Gazprom bezinske pumpe, Stefanu Smiljkoviću omogućeno je nezaboravno iskustvo na čuvenoj austrijskoj stazi.

Prelazak iz kartinga u bolid formule nije bio jednostavan, ali je bio nezaboravan. Zato nema sumnje ni da ćete uživati u Stefanovoj priči sa Red Bull Ringa – učinio je sve da se osetiš kao da si baš ti doživeo adrenalinski udar u bolidu Formule.

Foto: Stefan Smiljković, privatna arhiva
Foto: Stefan Smiljković, privatna arhiva

Tog hladnog, ali sunčanog oktobarskog četvrtka dok sam pakovao stvari u auto, komšija je glasno dobacio:

– Oooo komšo, je l’ na posao?

– Ne, idem u Austriju na Red Bull Ring da vozim Formulu…

-Aha, evo i ja sam krenuo u NASA centar, letim na mesec kasnije….“.“

Ni meni ne deluje realno to što svima govorim da ću voziti Formulu na čuvenoj stazi. Šta je tu je, krećem pa ću videti već šta me čeka, a ne znam ni šta da očekujem ustvari…

stefansmmiljkovic
Foto: Stefan Smiljković, privatna arhiva

Iako je planirano ranije, u Schönberghof Landhotel stižem u kasnim večernjim satima. Soba ima ogromna balkonska vrata koja gledaju pravo na stazu – mračno, hladno, prazno i tiho je na mestu gde se u jednom trenutku nađu najbolji vozači formule današnjice, na čijim tribinama nema mesta igla da se smesti, sada sve deluje kao napušteno parče ulice.

Kako sunce počinje da se prosipa po regiji, budim se pre alarma, nervozan i napet. Od doručka nema ništa iako sve sjajno izgleda na stolu, u glavi se razvezuju svi mogući i nemogući scenariji. Šta ako ne umem da krenem, ako se slupam, ako me angažuju F1 da vozim…

stefansmiljkovic
Foto: Stefan Smiljković, privatna arhiva

Na prijemu dobijamo instruktora koji je zadužen za nas. U dve grupe na stazu će izaci po šest vozača. Razgovaram sa dva gospodina koja su se takmičila u Australijskoj formula seriji dve godine i koji će biti sa mnom na stazi. Dobro, rekoh tu smo negde, oni su dve godine vozili formulu na 30 različitih staza, ja punta po Beogradu, biće tesno!

Instruktor nas upoznaje sa pravilima staze,“plaši“ nas snimkom izletanja, pokazuje komande na formuli, biramo trkački kombinezon, kacigu, patike…. Dok gledam kako mi stoji kombinezon, instruktor me poziva da probam Forumulu sa brojem 1. Malo si viši pa se nadam da će ti odgovarati, uđi, sedi… Čekaj bre, jednom sam bio na trci Formule 1, nisi mogao da priđes ni 300 metara od formule, kako sad da uđem u nju i da sednem? Da li je on siguran da je to meni dozvoljeno… Ulazim, sedam, ustvari ležim. Formule se izvlače u pit lane iz boksa, osoblje nas snažno vezuje i jedna po jedna, formule napuštaju boks. Nikakvu predstavu nemam šta da očekujem, sve što znam zasnovano je na volanu za PC i kompjuterskoj igri gde sam pokušavao da naučim stazu nekoliko dana ranije. Na mene je red i krećem polako, proba kočnica, skretanja, sekvencijalnog menjača, sve radi jako brzo i jako precizno.

Nakon prve krivine, ako mi nisu ubrizgali veliku dozu adrenalina, ne znam šta drugo može biti. Svaka sumnja oko toga da li ću i kako ću voziti nestaje. Kako krugovi prolaze pokušavam da malo kasnije kočim, malo ranije stisnem pun gas, koliko god da mislim da sam se približio granici vidim da to može još dosta brže, što me je najviše fasciniralo. Kako sam sve bolje pogađao putanju poslednje krivine, posle koje se izlazi na startno – ciljni pravac, krajnje brzine su išle od 150 do 215 km/h na kraju pravca. Kočenje za prvu desnu sam pomerio sa 250 na 100m i što je najgore od svega siguran sam da je moglo jos brže da se izađe i još kasnije da se koči. Postajalo je i fizički teško da se krivine prolaze velikom brzinom jer je sila koja vas vuče van krivine mnogo jaka.

Foto: Stefan Smiljković, privatna arhiva
Foto: Stefan Smiljković, privatna arhiva

Desilo se da preteknem dvojicu vozača, klasično, sa unutrašnje strane na kočenju što možda i ne zvuči nešto posebno, verovatno nije ni delovalo ali je meni bilo dovoljno da vrištim u formuli od sreće. Naravno, momci iz Australije su me stigli za ceo krug ali se nisam mnogo potresao oko toga. Velika buka motora od koje se ježite sve dok brzo i snažno ne povučete ručicu menjača, jak vetar koji uspeva da vam okrene kacigu ako snažno ne držite glavu pravo, brzina od koje se periferni vid muti kako brže idete i još mnogo elementa zbog kojih ne želite da se ikada zaustavite, već da danima jurcate pokušavajući da napravite najbolje vreme… Sve što je lepo kratko traje. Nije ni ovo bilo izuzetak. Ođednom je sve bilo gotovo. Put kući i povratak u realnost se učinio jako dugim ali ta realnost je zauvek promenjena jer slobodno mogu reći : „Ej čoveče, vozio sam formulu“!

Veliko hvala ekipi koja je organizovala ovo iskustvo koje bi malo koja materijalna ili novčana nagrada mogla da zameni, što se mene tiče ovo je najvredniji poklon koji sam ikada dobio.

RELATED ARTICLES

POSTAVI ODGOVOR

molimo unesite svoj komentar!
ovdje unesite svoje ime

Most Popular

Recent Comments