Stevan Raičković (Neresnica kod Kučeva, 5. jul 1928 — Beograd, 6. maj 2007) srpski pesnik, prevodilac, esejist, akademik i jezičko – misaoni virtuoz na poseban način umeo je da svoju ljubav i patnju pretoči u najtananije reči i stihove.
Objavio je oko dvadesetak zbirki pesama, sedam knjiga za decu, nekoliko knjiga eseja… Preveo je i Šekspirove sonete i “Deset ljubavnih soneta” Frančeska Petrarke. Prevođen je na više jezika. Izbori iz Raičkovićeve poezije objavljeni su na ruskom, slovačkom, bugarskom, českom, poljskom, mađarskom, makedonskom, slovenačkom jeziku i td.
U svojoj poeziji slavio je prirodu kao slikovitu i zvučnu poeziju, pevao i pripovedao o neobičnim ljudima, životinjama, pticama… u pesničkom svetu usamljenosti, tišine i harmonije. Ali, kako sam kaže, priroda je u njegovim pesmama ‘samo materijalni okvir za one suštine koje sam nameravao da izrazim’. Tako i iza poetskog okvira pesme treba tražiti njeno misaono i lirsko jezgro. U jednoj od njegovih najlepših pesama “U mojoj glavi stanuješ” priroda je upotrebljena za iskazivanje ljubavi i najlepših osećanja koje je gajio prema svojoj rano preminuloj supruzi Bojani.
“U mojoj glavi stanuješ: tu ti je
Soba i mali balkon s kog puca
Vidik na moje misli najtananije.
Ponekad slušaš kako mi zakuca
Srce ko živi leptir iz kutije.
Ja ti odškrinem vrata: niz basamake
Silaziš u vrt za kog niko ne zna.
Na povetarcu lebdiš poput slamke.
(Dok za to vreme, možda: neoprezna
Stojiš na nekom rubu, ispred zamke…)
Nekad (u mojoj glavi dok baš skačeš
U morsku penu, ispod sunca, gola)
spazim te kako po kiši preskačeš
Barice i sva u blatu do pola
Žuriš na posao s licem ko da plačeš.
Prolazi dan za danom i sva svota
Vremena tvog se po dva puta zbira:
Pa pola oko moga klupka mota.
Vidim sa tvoga lica punog mira
Da ne znaš kako živiš dva života.
U mojoj glavi stanuješ i dubiš
Crne i bele hodnike za moje
Misli: kako mi bežiš il me ljubiš?
Van tebe druge misli ne postoje.
Samo dok spavam ti se nekud gubiš.”
Stevan Raičković bio je i ostao jedan od najvećih srpskih pesnika. U našoj savremenoj literaturi malo je pesnika čija je poezija primljena u tako širokom krugu čitalaca kao što je to poezija Stevana Raičkovića. Kritičari su već odavno Raičkovićevu liriku svrstali među najblistavije vrhove srpskog pesništva.