Sunday, February 16, 2025
NaslovnaMudre misliGovor vladike Nikolaja na Vidovdan: Ove reči su rasplakale i najhladnije Engleze

Govor vladike Nikolaja na Vidovdan: Ove reči su rasplakale i najhladnije Engleze

Ovaj govor vladike Nikolaja Velimirovića na Vidovdan 1916. godine u Londonu sigurno vas neće ostaviti ravnodušnim!

“Gospodo i prijatelji!

Došao sam iz Srbije, iz Evropske ponoći. Tamo nigde ni zračka svetlosti. Sva je svetlost pobegla sa zemlje na nebo i jedino nam odozgo svetli. Pa ipak, mi nejaki u svemu, sada ovako, jaki smo u nadi i veri, u skoro svanuće dana. Zahvalan sam lordu arhiepiskopu, Konken Beriskom, koji mi je omogućio da na sveti Vidovdan, ovog leta gospodnjeg 1916. godine, u ovoj prekrasnoj crkvi Svetog Pavla, pred njegovim Visočanstvom, kraljem Džordžem V i najuglednijim Englezima mogu da vam se obratim.

Gospodo i prijatelji! Ceo dan juče, proveo sam razgledajući ovaj veličanstveni hram, koji je ponos Engleske i hrišćanstva. Ja sam video, da je on sagrađen od najskupocenijeg materijala, donešenog iz raznih krajeva imperije, u kojoj sunce ne zalazi. Video sam, da je sagrađen od granita i mermera, koje su ispirali talasi stotine mora i okeana. I da je ukrašen zlatom i dragim kamenjem, donetim iz najskupocenijih rudnika Evrope i Azije. I uverio sam se da se ovaj hram, s pravom ubraja, u jedno od arhitektonskih čuda sveta.

No, gospodo i prijatelji! Ja dolazim iz jedne male zemlje na Balkanu, u kojoj ima jedan hram, i veći, i lepši, i vredniji, i svetiji, od ovog hrama. Taj hram, se nalazi u srpskom gradu Nišu, i zove se Ćele kula. Taj hram je sazidan od lobanja i kostiju mog naroda. Naroda koji pet vekova stoji, kao stamena brana Azijatskom moru, na južnoj kapiji Evrope. A kad bi sve lobanje i kosti bile uzidane, mogao bi se podići hram trista metara visok, toliko širok, i dugačak, i svaki Srbin bi danas mogao podići ruku i pokazati. Ovo je glava moga dede, moga oca, moga brata, moga komšije, moga prijatelja, kuma.

ćele kula

Pet vekova, Srbija lobanjama i kostima svojim brani Evropu, da bi ona živela srećno.

Mi smo tupili našim kostima turske sablje i obarali divlje horde, koje su srljale kao planinski vihor na Evropu. I to, ne za jednu deceniju, niti za jedno stoleće, nego za sva ona stoleća, koja leže između Rafaela i Širera. Za sva ona, bela i crvena stoleća, u kojima je Evropa vršila reformaciju vere, reformaciju nauke, reformaciju politike, reformaciju rada, reformaciju celokupnog života. Rečju. Kada je Evropa vršila smelo korigovanje i Bogova, i ljudi iz prošlosti, i kada je prolazila kroz jedno čistilište, telesno i duhovno. Mi smo, kao strpljivi robovi, mi smo se klali sa neprijateljima njenim, braneći ulaz u to čistilište. I drugom rečju.

[caption id=”attachment_11503″ align=”alignnone” width=”477″]boj na kosovu Boj na Kososvu[/caption]

Dok je Evropa postajala Evropom, mi smo bili ograda njena, živa i neprobojna ograda, divlje trnje oko pitome ruže. Na Vidovdan, 1389. godine, srpski knez Lazar, sa svojom hrabrom vojskom, stao je na Kosovu Polju, na branik hrišćanske Evrope, i dao život, za odbranu hrišćanske kulture. U to vreme, Srba je bilo koliko i vas Engleza. Danas ih je deset puta manje.

Gde su? Izginuli, braneći Evropu. Sada je vreme da Evropa Srbiji vrati taj dug.”

RELATED ARTICLES

POSTAVI ODGOVOR

molimo unesite svoj komentar!
ovdje unesite svoje ime

Most Popular

Recent Comments