Ždralin, slavni konj Miloša Obilića na kom se probio do Murata opčinivši sve Turke

0
3484

„Bez dobrog konja nema ni dobrog junaka“ zabeleženo je u srpskoj istoriji i tradiciji. Veliki su junaci, ali su isto toliko veliki i njihovi konji.

Takav je bio i Ždralin, verni konj Miloša Obilića, srpskog viteza i najistaknutijeg srpskog epskog junaka.

ždralin

Podjednako slavan kao i njegov gospodar, Ždralin je kažu bio toliko visok, da je u odnosu na druge konje izgledao kao džin. Zbog toga je Miloš imao malo dvoboja, jer su se svi plašili njegovog slavnog konja, a nisu zabeleženi ni u pričama i pesmama, jer su svi dvoboji kratko trajali, niko nije mogao dugo da izdrži u duelu sa ovakvim junakom i konjem.

Ždralin je u borbama bio okovan u gvožđe i pancire, pravi oklopnik baš kao i Miloš Obilić. Zbog svoje veličine i snage, nikad nije bio povređen, niti ranjen, bio je nepobediv, zajedno sa svojim gospodarem. Ždralin je poticao iz ergele koju je posedovao sam Miloš, jer je bio visoki oficir i plemić.

To je jedini legendarni srpski konj, koji je poginuo u boju. Pratila ga je slava, jednako kao i njegovog gospodara. Ždralinu su pripisane sve velike i značajne osobine legendarnih konja, osim moći letenja. To mu valjda nije trebalo, jer je sve konje nadmašivao svojom veličinom i snagom. Miloš je na njemu bio nedostižan za svoje protivnike.

ždralin

Ždralin nije iz carske ergele, iako je Miloš Obilić bio dvorski čovek. Mogao je da za sebe i svoje oklopnike, kao komandant pograničnih jedinica, bira konje u carskoj konjušnici. Ali on to nije činio. Imao je sam svoju ergelu, kao visoki oficir i plemić. Bila je to mala ergela, ali dovoljno velika da zadovolji potrebe i ukus jednog viteza i vojskovođe. Miloš je u njoj sam vršio selekciju konja. Tu mu se oždrebio i Ždralin. Letopisi kažu da se Miloševa konjušnica nalazila na severnoj padini planine Cer, na mestu gde je pre toga u vreme cara Trajana, bio rimski logor, a koje se i danas zove Konjuša. Čak, legenda dalje kaže da se i Miloš rodio ispod Cera, u selu Dvorištu, i da je vanbračni sin Cara Dušana.

U vreme Kosovske bitke Miloš Obilić je imao četrdeset, a Ždralin deset godina. Obojica, dakle u najboljim godinama. Delo koje su izvršili ostaće upamćeno po svom istorijskom značaju i načinu na koji je izvršeno. Laž je, kažu najnoviji arhivski podaci, da se Miloš približio caru Muratu na prevaru, glumeći predaju, jer caru nije mogao prići niko naoružan, a najmanje jedan prebeg iz protivničke vojske. Miloš je došao do Murata na svome Ždralinu, probivši se kroz tursku ordiju sa svojim oklopnicima. Miloševu predaju izmislili su Turci jer od sramote nisu mogli priznati da se neko uspeo probiti do njihovog sultana.

Hteli su na taj način da umanje podvig Miloša i njegovih vitezova. Pa i Ždralina. To čudo od konja i junaka zaprepastilo je Turke i njihove konje, pa je tu trenutnu tursku zabunu i strah Miloš iskoristio i došao do Murata. Ždralin je sve ispred sebe gazio, dok je Miloš sve oko sebe sekao. Gaženje i seča trajali su dugo, pa su se čovek i konj umorili, ali su, ipak, uspeli doći do agarjanskog vladara i rasporili mu utrobu.

ždralin

I Ždralin i Miloš su poginuli na istom mestu. Na najslavnijem mestu u zemlji Srbiji. Na Gazimestanu. Hiljade turskih konja i junaka navalilo je na njih dvojicu, koji padoše, boreći se, obojica, do zadnjeg daha. Ždralin je poginuo kao čovek, viteški.

I zaslužio je da mu se ime nađe u spisku kosovskih vitezova. Nije važno što je konj: Smrt mu je bila ljudska, junačka.

Međutim, postoji i druga verzija legende. Posle pogibije Miloša na Kosovu polju, Ždralin je odjezdio prema Komovima, i zastao pored jednog izvora da pije vode. Dugo je bežao od ljudi i patio za svojim gospodarem. Međutim za njega su čula tri hajduka, te odlučiše da ga uhvate ali nisu mogli da ga pronađu. Otišli su na Vilin izvor, prosuli so oko njega i vilama komskim naredili da Ždralina prizovu pevajući Obilićevim glasom, kako bi ga namamili. Komovi su odjekivali kada je Ždralin izašao iz pećine u kojoj se krio i pošao za dobro poznatim glasom. Konj je prišao jednom od hajduka, Otašu Dabetiću, ržući sa nevericom, te ga hajduci uhvatiše, potkovaše, a komske vile donesoše njegovo izgubljeno sedlo. Ždralin živnu, povrativši snagu ladnom vodom sa izvora i pasući lekovitu travu. Otaš ga je podsećao na Miloša Obilića, a hajduci na kosovske vitezove. Kažu da i dan danas Ždralin jezdi nad Komovima, tražeći svog gospodara i hajduke.

„Moj ždraline, moje desno krilo,
Ali si se ljuto umorio?
Al’ si meni v’oma ožednio?
Pak okrenu bijesna žlralina.
Okrenu ga zlesna nalijevo,
Oćera ga do vode jezera,
Da napoji debela ždralina,
Kad doćera do vode jezera,
Dok mu stade ždralin od mejdana,
A pogleda svoga gospodara,
Ušim’ striže, a zubima grize,
Pak pociknu i dva i tri puta,
Kad mu ciknu ždralin od mejdana,
Tadaj Miloš očim’ pogledao,
I ždralinu svome govorio:
„Što je tebi, moj dobar žlraline
Al’ su vuci al’ gorski hajduci?“
(Miloš Obilić zmajski sin)

POSTAVI ODGOVOR

molimo unesite svoj komentar!
ovdje unesite svoje ime