“Meni, Dojčilu Gajoviću, dečaku iz Dučalovića, ispod Ovčara, mnogo što-šta tada nije bilo jasno. A i kako bi mi bilo jasno kad sam imao svega sedamnaest godina. Samo sam u jedno siguran: da mi mladost prolazi u patnji i borbama… Nisam se razumevao ni u rat, ni u strategiju, ni u politiku, niti sam znao zašto se tolika nemačka, austrougarska i bugarska sila okomila na ovaj narod sa željom da ga uništi…
Slušam savet bolesnog oca: „Idi samo za vojskom. Neko će brinuti i o tebi, neće te pustiti da umreš od gladi…“ I, evo, idem za vojskom; stigosmo do Prizrena. Ja bezmalo go i bos, u nekim dronjcima… Glad me mori. Gledam kupus u jednoj bašti, ali ne smem da priđem. Čujem kako vojnici šapuću da se u toj bašti, pored tog kupusa, može glava izgubiti…
… Stigosmo u Debar. Nas pekoliko mladića odemo u neku vojnu stanicu, javimo se načelniku; on kaže da se sprema da beži, ali da ne zna kuda će… Odatle, na našu sreću, krenemo za Ohrid: tu naiđemo na jednu brdsku bateriju Drinske divizije. Njome komanduje kapetan prve klase Todor Ristić. Molimo ga da nas primi pod svoje okrilje. On zaplaka. Primi nas…
Već posrćemo od gladi. Neki vojnici su imali novca, ali ništa nije imalo da se kupi. Ostala mi je u sećanju jedna strašna slika. Ne sećam se sela u kome smo bili, ali znam da je bio Božić. Božić – a mi iznemogli od gladi… Odnekud se pored nas stvori jedna Ciganka. Priđe da se ogreje na vatrici koju smo založili kraj puta. Držeći torbu na ramenima, starica ispruži ruke vatri. Gleda nas radoznalo…
Mi gledamo čas u Ciganku, čas u njenu torbu i pitamo se: ima li šta u njoj? Da li je danas, na praznik, na Božić, išla po selima i naprosila nešto za svoju decu ili unuke? Niko se ne usuđuje da je pita za parče hleba. Svi okolo pogledaju u mene, kao da hoće da kažu: hajde, najmlađi si, pitaj za parče hleba. Mene sramota. Ali, pogledi su sve molećiviji: pitaj, pitaj… Pa, da pitam, ali ne da nam da onako, džabe, već da platimo. I pitam je. A ona će: „Nemam, sinko, ništa za prodaju…“. Potom skide torbu s ramena, spusti je pokraj vatre, otvori, a iz nje kao da zamirisa- raskoš… Komadići hleba i poneko manje parče sira i luka… Ostavi samo tri parčeta u torbi, a nama dade sve ostalo… Kaže nam da je sve ovo u torbi dobila od dobrih žena i da neće da nam naplati…
Komandir izvadi nekoliko srebrnjaka, ali, Bože sačuvaj – Ciganka neće ni da čuje za to. Bože, kako smo je uz put blagosiljali, kako smo se molili Bogu za njeno zdravlje… To što nam je ona dala, ti zalogaji hleba, pomogli su nam da stignemo do Elbasana. Odatle u Tiranu, pa u Drač, pa, ko zna zašto, ponovo u Elbasan… Stigosmo nekako do Valone… Tu čekamo ukrcavanje u lađu…
Uprkos iznemoglosti, brzo smo se ukrcali u lađu. Zaplovismo… Tako nam se učinilo. Kad ujutro, stojimo na istom mestu! Šta je? Kažu nam da je bura bila silovita i da brod nije smeo da zaplovi… Na Krf stigosmo kao kosturi… Kao senke… Od naše mladosti i snage – ništa. Neke iznose iz lađe, ja nekako idem, bauljam, ne dam se…
Preživeh i Krf i Vido, nagledah se svakojakih jada i nađoh se u Šumadijskoj diviziji, u brdskoj bateriji prvog diviziona… Sećam se: u Solun smo došli na Đurđevdan, a dva meseca kasnije bili smo na položaju Veternika, više sela Bahova. Bio sam ordonans u bateriji. Dadoše mi i konja. Konje sam voleo, seljačko sam dete, konj je i u kući moga oca bio na visokoj ceni… Kad, jednog dana, taman doneli ručak – udariše granate. Gađaju nas Bugari. Prvi put sam osetio miris baruta i – mogućnost ratničke smrti, od kuršuma i šrapnela, a ne od gladi i zime… Bio sam zadovoljan: ako i poginem, poginuću na položaju, kao ratnik…
Odatle odemo u pomoć Drinskoj diviziji. Na Kajmakčalan… Trebalo je da siđemo u podnožje, prema selu Skočiviru. Baterija mi izmakla stotinak metara, a bugarska artiljerija bije iz sve snage… Osetih kako me podiže neka sila i tresnu o zemlju… Bože, da li sam već – mrtav? Pipam se. Čini mi se da mi je telo čitavo. Ne usuđujem se da ustanem i pogledam oko sebe… Ipak, podižem se lagano, kad imam šta da vidim: moj konj sav iskomadan; noga mu, otkinuta, visi na jednoj grani…
Naiđe jedan pešadijski poručnik. Gleda u mene i iskomadanog konja i kaže mi: „Vojniče, kad si ovo preživeo, doživećeš sto godina! Ne boj se, ti u ratu nećeš poginuti…“
Te, 1916. godine, ostadoh u sastavu Drinske divizije, a sledeće ponovo sa Šumadijskom divizijom na položaj Katunca, najpre više sela Strupinovo, pa posle na Govedarski kamen. Narednik mi bio Luka Stević, dobar čovek, mnogo me je voleo… Brinuo je o meni kao o sinu… Kaže mi da se javim komandiru na raport i zamolim ga da mi promeni raspored: da budem palilac topa! Odobri mi komandir, pa tako ostadoh u odeljenju narednika Stevića. S njim sam bio do kraja rata. Posle sam se u nekim borbama malo istakao, pa su mi dali Obilićevu medalju za hrabrost. A i za revnosnu službu dobio sam odlikovanje. Svojoj kući sam se vratio tek 1920. godine. Oca nisam zatekao u životu.”
(Antonije Đurić, „Solunci govore“, Prosveta, Beograd, 2008)
Izvor: Priče iz Velikog rata/Magacin