Kada nas energija sreće preplavi, gotovo je nemoguće da se uzdržimo. Ako radost dolazi u naš život, onda jedva čekamo da je podelimo sa drugima.
I što je radost veća, tim više imamo potrebu da pričamo o tome nekom, a najbolje – celom svetu.
Deleći svoja radosna iskustva, očekujemo oduševljenje od našeg sagovornika, drugačija reakcija nas ne zadovoljava, već kod nas izaziva ljutnju, bes i sumnju da nam taj neko nije pravi prijatelj.
Naš ego opet ne računa, da ne treba misliti samo o sebi, već i o drugima. Možda je bolje prvo saznati kako stvari stoje kod drugoga, i da li je pravo vreme da sa njim podelimo to što smo nameravali ili ćemo možda isprovocirati zavist?
Jedna bogata žena je, kada se vratila sa skupog letovanja, rekla svojim prijateljicama da nije bilo ništa posebno i da joj se nije toliko svidelo. To je dobro poznat stav bogatih i inteligentnih ljudi. Oni su svesni zavisti i trude se da je ne izazivaju kod drugih. Ovo je kulturan i human način odnosa prema ljudima iz okruženja.
Zašto bi nekome pričali da vaša nova haljina košta više od nečijeg celog mesečnog budžeta? Možda je bolje reći, ako nas već pitaju o tome: “Ne sećam se” ili nešto drugo …
Nekulturno je ceo sat hvaliti svoju decu paru koji ne može da ih ima.
Nije humano ni detaljno opisivati svoj ogroman stan, ljudima čije finansije su toliko male da čak ne mogu ni iznajmiti stan.
Uvek je problem u tome što mislimo, pre svega, samo o sebi, a ne i o drugima. Potrebno je da budemo delikatni, kako ne bismo narušili dostojanstvo drugih. Pa čak i ako je to jedan od najradosnijih događaja u našem životu, ipak treba razmisliti kome to treba ispričati i kada, kome opisujući sve do detalja, a kome samo reći u prolazu, ako je neizbežno.
Ne treba priređivati pir za vrijeme kuge.
izvor: econet.ru